Došli smo u vrijeme koje melje mlade, ne daje im prostora za disanje, normalno odrastanje i razvijanje, posebice u gradovima. Kreativnost i talenti se sve manje cijene, a ako imaš neki dar osuđen si da se snalaziš i posuđuješ potrebne stvari (u mojem slučaju opremu za snimanje) da bi tvoj talent izašao na vidjelo. Čak niti udruge tipa "Zajednica tehničke kulture" koja se inače bavi i video produkcijom i ima dobru opremu, mladima ne izlazi u susret jer tamo sjede neki ljudi kojima se baš i ne da raditi, već svaki dan do 15:00 h izgurati da prođe radno vrijeme.

U svemu tome shvatiš sa 15 godina da se sam moraš izboriti za sve u životu i uz pomoć obitelji, a da je sve ostalo namješteno po volji nekog "većeg" od nas. Uz podmetanje noge u društvu jer čim si drugačiji mnogi te ne podnose. Kaže Wikluh Sky u jednoj pjesmi "Uspjeh se ne prašta, a lova još manje.", što je i istina ali ja bih se bazirao samo na uspjehu i ne praštanju. Mnogi podlegnu pritisku mase i odustanu od svojih snova i ciljeva te postanu kao svi ostali, obični prosječni ljudi sa istim stalnim poslom do kraja života i prosječnom plaćom dovoljnom za osnovne potrebe života. I što je onda cilj tog života? Zaljubiti se, oženiti, imati djecu, pa će djeca istim putem i tako u krug? Većina postane licemjerna i ljubomorna vrsta ljudi koja samo zagađuje naš planet svojim pojavama i komentarima. Jednom prilikom kada sam dao intervju za Radio Slavoniju pitali su me u vezi jednog videa zašto sam snimao prazne ulice i mjesta. Htio sam dočarati ljepote grada da netko za 20 godina pogleda moj video i sjeti se kako je grad izgledao, a ljudi su ista gamad i sada i za 20 godina.

Evo sa 17 godina odustao sam od redovne srednje škole, upisao privatnu jer nisam imao živaca i volje za dalje. Napokon nemam pritisak od strane bahatih gimnazijskih profesora na čiji život se samo nasmijem (čast iznimkama) jer cijeli život će se mučiti sa učenicima i voditi ratove za dvojke, a smatraju da su mene uništili mojim odlaskom. Samo su mi olakšali život jer se moja generaciju još godinu i pol dana mora patiti s debilima za imenikom.

Danas mirno sjedim i pišem ovaj post, u privatnoj ide sve po rokovima i odbrojavam još 6 dana do premijere prvog spota koji sam napravio, "Ludin ft. General Woo - Ratnik". Unatoč svima koji su mi podmetali noge, kočili me, izborio sam se za ovo što sad imam, krenulo me i ne staje. Mnogi se i danas nasmiju na spomen mojeg imena, ali što im ja mogu, patio bih i ja da je netko toliko uporan u nečem, a ja tek puki promatrač.

Za kraj bih nadodao jednu svoju izreku koju često volim izgovoriti, a inspirirana je pjesmom ispod posta. "Za 10 godina ili ću biti najbolji ili me neće biti."